POEZIJA

OPRUŽEN PREKO OTOKA

Tiho. Sve je tiho
Al ja nečujam tu tišinu
Dok vjetar pleše sa solju u mojoj kosi
Ja čujem neke dodire davne
Lagani kao mirisi bora
I čujem neke usne kako šapuću
Ko more noću u uvali među stijenjem
Čujem kožu suncem zlaćenu
Poznatu, što diše kao smilje
Čujem udove kako gasnu mudrošću
Ko debla stoljetnih maslina
Čujem ljubav bespomoćnu kako vapi
Kao endemsko bilje pred novim praskozorjima
Brod s blagom čujem kako putuje daleko, daleko
I srce mi pretvara u školjku što pamti zvuke:
Tktktktktktktktktktk...
I tko zna koji će ga tat sada orobiti
Al tišinu nečujam
nečujam od misli svojih
A tiho je. Sve je tiho.
Sve Nečujam.

ZBOG KOGA SE BUDIŠ

Ne znaš ti zbog koga se budiš
I kada se kraj drugih budiš, upitaj se - zbog njih li se budiš?
Ne znaš ti tko se zbog tebe budi
A teško je, teško budan biti.
I zato životu slava što šašavo i gorko nas je sreo.
Ma ljubav to je, najveća od najvećih svih
Da nje ni' sada bi spavali
I tko zna kakvi bi nas mučili sni?

BALADA O MORNARU

Plovio sam noćas u dubokom moru

U barci od soli, hrlio tvome dvoru.

Žeđao, ploveći pored vode puste

Sanjao na valovima mjesto kose tvoje guste.

Mrtvo more, mrtvo nebo tjeralo me u skut

Razliveni mjesec naveo me na krivi put.

Zalutali galebovi. Ne čujem im krik, ne traže hranu.

Obalna straža samo nudila obilnu fatamorganu.

Plovio sam noćas u beskrajnom moru

Izgubljen, tražio sam zoru.

Postah vječni drug morske pjene

Lutalica u samoći vlastite sjene.

Hrabri moreplovac, srca punog muke

Mjesto svjetionika, treptale su tvoje ruke.

Plovio sam noćas svojoj sreći. Moj vječni nade rt

U luci, mjesto tebe, čekala je na me samo sveta smrt.

JOŠ PAMTIM VELJAČE

Tog dana nisu padale kiše, nisu
Al rijeku su napuštale korita
- rušile su mostove, razdvajale obale
Te užarene veljače, nisu.Nisu padali snijegovi, nisu.
Mada su bili najavljeni
- srca su pucala od hladnoće
I inje je dobilo prevlast na usnama
Te prevrtljive veljače, nisu.Nisu uragani pohodili gradove, nisu
Al puhalo je nešto neobično zrakom
- ostavljajući pustoš.
Golemu pustoš!
Te veljače, nisu.Bio je prekrasan dan, što se pamti, bio je
Po zvuku, i mirisu, i noći, i toplini boja, bio je
Bio je najljepši dan ikad stvoren, bio je.Ah, tko bi rekao da ćemo se rastati tog predivnog dana.

JEZIK ŠUTNJE

Jednom davno, naučio sam jezik šutnje

Tad je Ljubav odjekivala u tišini.

U daljini sad čujem - netko jaganjce kolje!

Sutra, sutra će biti bolje.

A ta ljubav bijaše istovremeno drska i divna.

Spora, poput umornih karavana.

U duši prazne parole, srce poput paravana.

Umjesto da se mladosti radujem, ja dišem bez volje

Sutra, sutra će biti bolje.

Kad ti priznam, možda prestane boljeti

O, znam! Mene je teško voljeti.

Al sloboda je svima suđena.

I svaki novi korak - penjem se prema dolje.

Sutra, sutra će bit bolje.

Sada se budim, gledajući ti grudi tajno.

U blizini prošloga, izgubljenog vijeka

Dal' još ćutim one riječi il ostala je jeka?

APOKALIPSA

Pod nebeskim epicentrom sravnilo se sve

Uz sablasne zvukove srebrenih truba.

U daljini skupio se grijeh.

Gorda crnina proizašla iz ljudi

Još crnja vratila se njima.

U utrobi zemlje rađa se novi fetus.

I slažu se srca ko origami.

Pred kime da strepim, Bože?

Jer ionako nam je seliti u vječnu domovinu.

U mnoštvu različitih krojeva

Progutat će nas doba hladnih strojeva.

MOME SINJU

Nikad nisam pisao pjesmu o svom gradu.
Mada sam se uvijek vraćao pod njegovo vjetrovito nebo

I jadno sjemenje iz polja zlaćani niklo.
Pod stasite bedeme

I čemerna svitanja nad obzorom cetinjim.
Tu je jutro dotaklo ulice i pobjeglo.
Tu su lica prožeta samoćom.
Nikad ne napisah pjesmu o svom gradu.
Niklom u dolini apatije.
Jer ja zaljubih se u drugim gradovima,

Živjeh u drugim gradovima,

I više tuđinaca u srce primih nego li viteških momaka

I djevojčadi rumene.
U drugim gradovima osjetih žud udova svojih.
Osjetih zov majčine grudi.
Prehodah hladne ulice,

Prespavah po parkovim

I osjetih glad u drugim gradovima.
I suze.
I osmjehe.
Nikad ne napisah pjesmu o svom gradu

U kom ostavih svoju braću i djetinjstvo neznano.
Odrastoh na putevima nepoznatim.
Moj grad poput prve ljubavi

Kao vijenac nostalgije vezuje mi um

I prepliće se do kraja mene.
I koliko god mi nedostajao nikad mu se neću vratiti.
I mada mu želim pružiti ruke

I obgrliti ga snažno

I pjevati mu pjesme dok ne utone u snove zaborava.
Mada žudim za zvucima mačkula i rera

I posteljom Vječne Majke

Nikad mu se neću vratiti jer pripadam drugim gradovima bespomoćno.

ONO ŠTO NAS MUČI

Svi smo mi nečiji bivši
I svi imamo nekog prošlog
Za kojeg ne znamo zašto je prošao
Il još uvijek prolazi?I negdje u nama ostali su neki davni
Što se besramno uvlače u naše daneKada zastaneš pred životom
Vidiš u odrazu neke stare
Urezane u naše dlanove
Negdje u oku zamagljene
U osmjehu zastale
I blijede u kosi
I zbog njih su ti slabe kosti
I slaba je koža
I na dahu su se zadržali
Nenadano, nepozvano...I svi smo mi stvarnost tih koji su bili
I istu bi mladost djelili
I isto lice - da se nismo grubo rastaliOgledalo smo nekih ružnih, nastranih
Kutija uspomena nekih neutješnih
I pokreću nas neki nevidljivi konci emocija, misli...
I neki od prije upravljaju njima!Da! Svi smo mi nečiji bivši - i to nas, zapravo, najviše boli

OPROŠTAJ

Koje li je godišnje doba sinoć prošetalo baštom?
I kome li su sve javili da njihovi mileni nisu među nama.
Zašto su me u snu pohodili crni konji što kasali su u Had?
Oh, nešto me jako srce boli
Nit' me voli, nit' mi se voli.

POZDRAVI MI PROLJEĆE

Kad bi vjetar bio poput smrti
Odnio bi iz mene sve te dane za kojima toliko čeznu usne
Otpuhao bi s mojih kostiju nostalgijom natopljene oblake
I duša bi mi bila poput ptice i mogao bi otputovati Parunice moja.Kad bi lijepi snovi bili poput smrti ja se ne bi budio
I ne bi tražio od tebe ni poljubce, ni riječi
Pustio bi samo oči da se odmaraju u tvom pogledu
I vesele nevinošću djeteta pred lizalom.Kad bi kuće bile poput smrti ne bi imao ni prozore ni vrata.
Niti bi pozdravljao susjede i ne bi mirisali zumbuli sa stola.
I nikad ne bi upoznao ništa.
I imao bi mir jer mravi me ne bi iznevjerili.Ali ništa na ovom svijetu nije poput smrti, ništa - osim ljubavi.

VARLJIVO JE

Lako je oprostiti
Al teško je oprostiti seKoliko smo se samo praštali pred vremenom koje nikad nije bilo na našoj strani.
Ni ljudi nisu bili.
Oprostili smo i vremenu i ljudima - tko im može suditi?Ruke pamte - tvoji nokti u mojim dlanovima
Tvoji zubi u mojim usnama
Tvoje oči u mom pogledu
...
O' kako je teško bilo oprostiti se.Vlakovi su kasnili na perone
I ptice su dugo pjevale samo da se ne smrači.
Nismo bili tako sami, nismo.Telefoni su se raspadali od beskonačnosti impulsa, u kojima smo samo dahtali koliko smo si nedostajali.Prezirao sam praštanja - ne sva.
Praštanje od sumraka u tvom zagrljaju bilo je tako lako.Ali, da nije bilo praštanja nikad sebi ne bi dopustio da mi nedostaješ
Toliko nedostaješ da sam drugima ustupao tvoje mjesto na našoj klupi
I da mi kupuju naranče
I sa mnom gledaju zalazak sunca 'mjesto tebeA prolazilo ih je - gotovo svaki zalazak neki bi se novi putnik odmorio na mom ramenu
Cijedeći citrus svojih udova po mom nepcu.

Nisu zbog njih ptice pjevale, nisu.
I vlakovi su dolazili prije vremena, jesu.
Tad sam shvatio koliko te volim.Lako sam dobio oprost, lako.
I opet smo se našli gdje nagi milujemo se.
Pomislih ta to je ljubav oprostiva, ona što preko svega prelazi.Al, odale su te tvoje navike
I moje uho što na tvojim prsima više nije ćutilo naljepšu pjesmu srca tvog.
...
Kao da sam predvidio strašnu smrt.Više se nismo radovali susretima.
Strahovali smo od međusobnog poznavanja
Tiho je bilo i pusto - odjednom.Ruke su mi ostale u džepu nečijih poderanih hlača.
Utroba je usnula ispod plahte nečijeg neudobnog kreveta
Kosa se zapetljala u vezicama istrošenih cipela nekog prolaznika
Noge su mi se izgubile u vrevi nečijih požudnih misli
A oči otkotrljale u kutiju nečijih zaboravljenih uspomena
Duša je ostala gola!Ostali su samo nokti u mojim dlanovima.
Tvoji zubi u usnama,
Tvoj pogled u mom oku
...Vadite. Vadite! O' vadite ljudi prokleti.
O' vrijeme varljivo
O' zvijeradi ljubavnička
O' gamadi pernata, kljunom vadite
O' ti bezuba spodobo!!!
...Ah, lako je oprostiti se
Al teško je oprostiti.

BEZ TRAGA

Hodao sam ulicom, bez koraka
U sivu sjenjačku noćSrcu sam dopustio da ilegalno otputuje
U spokojne predjele ekvatora
Nek se odmara, zaslužilo je
Dok kiša ne okopni s teško napojenih grudiNaučio sam živjet bez srca,
Ali kako da mu to kažem...
Ja odrastao sam u poljubcima zvijeri
U zagrljaju krvoločnikaHodao sam ulicom, s okovima misli davne
Dok Sjenjak tonuo je u sjenke krovovaImao sam prijatelja
I on bijaše moj brat jedinac
I ljubavnik pun ljubavi
I rob mojih želja bio je
I vladar moje sreće
On, kolekcionar srdašca naivnihHodao sam ulicom, hodao
Mnoštvo milih ispratih u smrt života
U sjećanju ostavih osmjehe im čarobne
Koji sada, tko zna kuda, iščezli suJa nikada umrijeti neću
Meni će srce,
što kradom ga spasih od boli svojih čežnja,
poslati Sunca
Iz dalekih, neznanih zemalja
I Sjenjak će uvijek sjenčati
Moje korake bez traga...

SAMO VELI JOŽA ZNA ZA NAŠU IGRU NOŽA

Hrlili smo Jabukovcu, hrlili

Cvat gloginja opio je naše snove

Dok sumracima bijelim rubcem odmahivali smo

Kako smo bršljane stavljali u kose

I kraljevali iluzijom s mladih lica što je sjala

Bježali smo Jabukovcu, bježali

Sunce je zelenilo krošnje

A mi smo odmarali u sjenici svojih čežnja

Kitili se šimširom i perjem nesretnih ptica

I nestajali u zvucima violinista s podnožja grada

Osmjeh je utihnuo pod isprepletenim nogama

I s jezika kliznuo u milinu Jabukovca

Ne otkopčavaj dugme s košulje moje,

Možda neki dimnjačar sumorni naiđe

Pa nam ljubav ova luda i potraje.

Zar koža ne ćutiš više te mirise divne

Dok sumrak pada, hrastje bura vije

Kaži, sjećaš li se Jabukovca, kaži

Osmjeh naš i danas se tamo krije

I jedna rumena mladost što bez nade mine..

UKRATKO

Dan je siv. Običan.
K'o stvoren za pogreb.Odjenuo sam košulju -uzorak- cvjetni.
Zovu me, zovu kestenovi sjetni.Plakali su: Bespotrebnog smo ploda.
O, kestenu dragi -odgovaram- možda smo istog roda?Objesio sam na suhe im grane mladost svoju. Bijelo tijelo.
Navalite, gladne, ptice crne - stiglo je glavno jelo.Srce je još malo cvalo dok je vjetar puh'o.
A proljeće žuto odletjelo je s duhom.Dan je siv. Običan.
K'o stvoren za pogreb.

TKO JE KRIV ZA LJUBAV

Danas sam čuo 'zbogom' iz tvojih usta.

Danas te mrzim najviše na svijetu.

Danas su mi krive nebeske ptice i beskrajno more.

A kriva si ti!

Kad prođe mnogo vremena i 'zbogom' ostane zaboravljena bol u grudima.

Kad prođe mnogo vremena i budem te volio najviše na svijetu jer zahvaljujući tebi stvaram pjesmu.

Ja, pjesnik.

Kad prođe mnogo vremena i ne budem primjećivao ljepotu pejzaža.

Bit ćes mi kriva ti jer se guraš u svaku moju misao, svaki moj dan i svaku moju pjesmu.

A kriv sam ja!

ZBOG JEDNE NESRETNE LJUBAVI

Zbog jedne nesretne ljubavi, obolio sam od samoće

I zbog jednih zimzelenih očiju u mojoj šumi bijega...

Jer veliki gradovi postali su provincije na mom dlanu.

U svoju lutnju ponio sam samo srce - taj kofer neizbježni.

I ništa nisam strpao u njega, al izvadio bi rado štošta.

Sav taj silni pepeo što ni uragani nježnosti ne bi otpuhali.

Nitko mi se nije radovao, osim onih žena po trgovinama

Što plaćene su da mi se raduju i s ljupkošću na usnama zbore.

Zapravo, jedino me slika Raspetog uvijek čekala raširenih ruku

I na moje pitanje: Koliko me voliš? - uvijek odgovarala isto

Ko nevino djete što širi ruke da dokaže majčici svoju ljubav.

O vrli novi svijete, turobni moji ljudi mi samo bi sreće.

Zbog jedne nesretne ljubavi i svih tih silnih listopadnih poljubaca

Nedostajali su mi ljudi u koje sam se mogao lako zaljubiti

I njima je mnogo, mnogo toga u oku nedostajalo,

Natočimo zato braćo iz iste čaše ovo vino od grozda nezrela

Jer jedan život naplati se mnogo i premalo je ako vjeruješ u pravednost sudije.

Na mom grobu nećete vidjeti bijele zastave što dično se viore. Nećete!

Ipak, na kraju cijele ove lutkarske predstave - živi mi se!

I kada se sve zbroji, prevelik sam ja za tako malo vremena.

Ja, što vladar sam najgoreg dara čovjeku dana - ljepote.

I lako je prihvatiti da te svi žele, al to da te svi mogu imati, boli.

A sve to zbog nekih crnogoričnih riječi i jedne nesretne ljubavi

Ili dvije?

Tri...

TAJ DAN KADA SAM UPOZNAO CHARLESA

Doći ću, ali nemoj me čekati - rekao je
Strpljiv jesam, ali ne volim iznenađenja
Tad se to kosilo s mojim postojanjem u malom gradu
Od nekud su mi postali poznati svi ti silni ljudi
Podsjećali su me na bakine kolače
Uvijek isti premazani kalupi, isti okus - dosadi s vremenom.
Njima je dosadila ljubav, valjda isti razlozi.Ja nikad nisam bio muškarac - ja sam bio ljubavnik
Moje srce je anahata.
On se igrao svemira - tražio je od mene toliko pitanja
A nikada nisam smio čekati odgovoreZnao je da sam lajavac iako nikad nisam pio
- barem ne toliko da bi govorio istinu
Negdje u sebi bio sam životinja
S povećanim hormonom straha za opstanak
Nije instikt za vjernikeSamo da te ne sretnem
Samo da te ne sretnem!
- tko bi opet živio ispočetka?Doći će - rekao je
C.C.C.
Stabla su se zlatila kad je lišće postalo suho
I preko rijeke sam hodao kad je postalo hladno
Čekao sam, ne uvijek na istim mjestima
Valjda smo se mimoišli?Pripisao sam to sreći!
Da nisam sad bi hladio kosti na modroj rijeci beskraja.

ŠTO JE TAKO BOŽANSKI U TEBI

Da se Savu pitalo
Nikad se mostovi ne bi gradili
Nikad ona ne bi obale spojila.
I mi se nikad ne bi upoznali, ljubavi
I ne bi nikad stigli mrziti jedno drugo
Što sam to doživio u cvijetu mladosti
- Zagreb je tih. Zagreb je pust.

NAIVNI

Pred smrću noćas klećimo - ljepotice moja.

Još uvijek u snu zaneseni, čekamo da se probudimo.

Da uistinu vidimo što ljubav nudi.

Nekad oblaci nad nama, oblaci pod nama.

Danas strahujem od visina.

I ovaj život koji živimo nije život.

Tek staza što vodi kroz mračne krošnje rosnih borova.

Žudeći za svježim dahom alpskih visina

pružali smo umrle ruke željne avanture.

I ovaj grijeh tad nije bio grijeh .

Tek pašnjak gdje smo sijali plodove za koje smo znali.

A sjetva i breme umrlih dana letjeli su k nebu

da se naplate na naš dug.

Mladi, surovog srca i s tek nekoliko beskorisnih riječi

krenuli smo u ime ljubavi.

Ni slutili nismo da smrt

tada neće biti smrt za koju smo znali.

I opet smo stajali goli

od tamo gdje smo i počeli bez stida.

Morao sam upotrijebiti snagu

da odreknem se vlastitog sebe.

Pred vratima vječnog blagostanja prosuli smo svo neznanje

od nepoznatog nam života.

Jedina ulaznica je bila da te više nikad poznavati neću - Ljepotice moja!

MAJCI

Tebi majko pjesmu pišem
Tebi, koja nikad ponosna nećeš biti na sinka svoga
Tebi, koja nikad nećeš moći pred majkama drugim dično izgovoriti moje ime
Dok svoju djecu budu hvalile
Tebi, koja u grijehu začme mene grešna.Odakle ti pravo da me rodiš bez mog htjenja?
I da me na život osudiš
Jer kako si mogla znati hoće li dijete tvoje život voljeti.
Tebi pišem pjesmu koja si me besramno rodila
Koja si riskirala život moj!Zašto si me odgajala majčice mila?
Što ti ne bi bilo lakše da si mlijekom svojim cvijeće zalila
Ono bi znalo cvasti, rasti!
Što nisi neko ubogo mače podojila
Ono bi pred tuđim vratima s lakoćom milostinju primalo
A ti, odgojila si mene
I imenom zazvala
Da mjesto srećom bolom ti natapam ranjene grudi.Kako si se samo usudila da me začmeš?
Ti plakat ćeš gorko i dugo
Što drugo neko dijete nisi rodila kad si već roditi birala?
Mogla si me zakopati u šumu i svima zatajiti.
Il si me mogla izgubiti iz naručja u vrevi nekog grada?
Mirnije bi spavala, mamo moja
Al ti odlučila si u neznanju drugih plakati, plakati...Tebi majko pišem, tebi koja si dala sinka svog da pjesme piše i stihovima hrani se svojim.
Što će ti to dijete majko nesretna, kad ti sutra dijete njegovo postati nećeš moći.
Ti od stihova ne umiješ živjeti, al svejedno ti pišem.A druge su neke žene u tuđini pjesme hvalile moje
I sinom me svojim zvale
I grlile mene i tješile me
Neke nepoznate žene ručak su mi kuhale
Postelju mjenjale i o zdravlju mom brinule
Te iste žene tvoj su posao odrađivale
U tvoje ime, rekao sam im - hvala
Al one nisu plakale kao ti
I one nikad plakati neće
Zato tebi majko pišem.Odakle ti snaga da me rodiš?
Ti znala si da se o životu teško znanje stječe
Znam da ti je teško gledati mene bez krova i kuće
I bolje da se ne vidimo
Jer si grubih riječi stići nećemo reći
Al uvijek ću pamtit tvoj pognut lik
I sva tvoja nadanja za mene tkana
Sada rasparaj rukama svojim to uzaludno tkanje
Ne trudi se majčice mila
Birat si mogla, ja nisam - sad skrivaj uplakano lice
Nisi me valjda rodila samo jer si mislila da ćeš sretna biti?Života sada poznam odveć, zato ga i ne živim.
I molim te ne plači, mamice draga
Ako grobnim cvijećem poljubiš me prije no ja tebe
Ti navikla si da me nemaš u blizini
I da me grliš nježno u mašti.Tebi pišem majko ove stihove teške
Tebi koja njema ćeš stajati kad te za mene budu pitali, a htjela bi se hvaliti.Tebi pišem mati moja jer jedino vrijedno sad stihovi su meni.
Tebi, koja na izmaku snaga radovat ćeš se mnogo
Imat ćeš sina koji hvale ti klikće i bezuvjetno te ljubi
Jer to ti jedino duguje.
Shvatit ćeš - da jedina ti imat ćeš sina i kad ga sinom prestaneš zvati!

HRABRE SU MOJE MISLI

Odlučio sam danas umrijeti.
Pišem ti oproštajno pismo
Dok ovo čitaš past ću pod jureći automobil.
Možda se spotaknem od ruba nekog nebodera i nabodem se na kolac.
Il će me nježno uspavati pokvareni plinski radijator.
Odlučio sam jednostavno umrijeti i ostaviti sve iza sebe.
Možda nitko nikad neće ni saznati da sam mrtav.
Zato ti pišem da budem siguran da ti znaš.
Dok ovo čitaš provalit ću ti u stan da izvršim atentat na tebe.
Možda te natjeram da se skalpelom izrežeš preda mnom i sačuvaš mi samo svoje srce.
Il te zatvorim u kamin da vidiš kako izgaraju nesretne ljubavi.
Zapravo, poštedjet ću ti život.
Umrijet ću samo ja.
Držat ćeš me na rukama i nećeš me htjet ispustit među zemne stvorove.
Odlučio sam danas umrijeti.
Bez groba,

Bez cvijeća,

Bez lampiona,

Bez uplakanih lica drugih što se prenemažu u crnini.
Umrijeti ću tiho, mlad, s plavom osmrtnicom.
Izvjesit ću je samo u ovom oproštajnom pismu.
Nemoj tada klanjati se zvijezdama da me tebi vrate.
Snivaj među hladnim čelikom s optužnicom za umorstvo

Odlučio sam da ću danas umrijeti?

Toliko mi nedostaješ!

AKO ŽELIŠ

Možeš zauvijek otići, ako želiš.
Izmagliti u eteru emocija i raspršiti se u čestice zraka.
Udahnut ću te, ako želiš
Il ću beživotno ostati ležati na cesti

dok ne nestanem u tragovima kočenja gradskog prometa.
Možeš se zatvoriti u kovčeg i putovati svijetom dok se ne baciš s mosta

I potoneš na dno rijeke.
Pretvori se u mulj tada, ako želiš?
Ili se zapakiraj se u celofan i ukrasi se šarenim vrpcama
I daruj se drugome, ako želiš.
Možeš se zakopati u zemlju i posaditi plavo cvijeće na svome krovu
Možeš se zalijevati i nicati visoko i raskošno puštajući si korijenje sebično.
Ako želiš?
Možeš pticama ukrasti melodije i pjevati ode, ditirambe, himne...
Ali ja ću uvijek biti prvi.
Prvi za kog će te ljudi pitati.
Prva avantura i ludost.
Prva predatost.
Sveg tvog najsvetijeg doba samo ja sam na tronu.
Prvi u svakom jutarnjem dahu i mirisu posteljine.
Prvi u praznom zagrljaju i u usnama nekog drugog.
Prvi kojem ćeš se uvijek bespomoćno vraćati.
Možeš svaki trenutak općiti s tisućama drugih.
Al ja ću uvijek biti prvi.
Ne mogu nestati
Ne znam ni kako sam se stvorio?
Ali mogu biti tu, u horizontu tvog oka
Ako želiš?

OTKUCAJI SATA

Samuješ.
Osjećam to dok gledam razigranu djecu u parku kroz prozor svoga stana.
Mi nikad nećemo imati djecu.
Barem ne ovako sretnu koje sada gledam.
Palim Winston.
On mi je doručak u zadnje vrijeme.
Neću ti pisati pisma i zvati te u gluha doba s nepoznatih brojeva.
Učim da te prezirem.
Odlazim van.
U tramvaju svira naša pjesma.
Vidim te na zadnjem sjedištu.
Zapravo ne, mašeš mi iz vana.
Nemam vremena za tvoju dosadu.
Samujem.
Na poslu provodim dan s divnim ljudima.
Pušim Winston u pauzi.
To mi dođe mjesto međuobroka.
Kasno se vraćam kući.
Prestani me sljediti molim te.
Ne želim te susretati.
Ne volim te, shvati.
Možda si skuham večeru?
Zašto sjediš za stolom. Tko te zvao?
Uostalom ti više ne živiš tu.
Izlazi iz mog kreveta i ugasi se u ekranu televizora.
Samujemo.
Bolje i to nego da se volimo.
Bolje da umremo u bijedi trošeći se bezvrijedno sa strancima.
Nećeš mi poslati poruku.
Više me ne voliš?
Ne trebaš?
Ne želiš?
Pušim Winston umjesto tvojih glupih isprika.
Sada ću spavati s kim mi se prohtije.
A ti mi ne dolazi u sobu.
I ne zatvaraj se u ormar.
Ostavi mi barem snove na miru.
Odspavaj malo.
Pa makar i na mom jastuku.
Treba ti odmor da me možeš sutra nesmetano uhodit.
Neću te prijaviti policiji.
Nisam lud.
Samo želim biti sam kao i ti...

OSJEČKE NEDJELJE

Najviše od svega sam volio Osječke nedjelje
Uvijek prožete proljećem
I samoćom,
Ponajviše samoćom...Osijek nedjeljom nudi mir
Jedne ratne nedjelje rođen sam i ja, za mir
Dok je daleko tvoja majka Dravom te od krvi prala.Tebe, što me mlada na Osijek osudi.S tobom je Osijek imao aromu prepunu mirodija
Dok smo zagrljeni plesali taj cirkuski ples, taj karneval ludi
I radosni,
Ponajviše radosni...O' neka nestanu svi ti gradovi u vlastitu pepelu
Neka se uruše od očaja, al preklinjem te- ne zaboravi nikad Osijek u proljeće.Ti znaš koliko sam te ljubio
A ja znam koliko sam te mogao ljubiti...Tebe, što me mlada na Osijek osudi!Prokleta nedjelja, svetost mi nudi
Srećem te, ti ne znaš to
Tad te mogu razumijeti dok kročim okolišem tvog djetinjstva.
I pišem,
Ponajviše pišem...Progovorite topovi njemi što se postrojiste uz Dravu.
Pucajte! Pucajte!
Moje srce nek vam bude meta, za žrtvu
Da se krvi naše u Dravi pomješaju i vječno progoneTebe! Što me mlada na Osijek osudi!
Pucajte! Pucajte!
Kao što u ratu, u kome se rodi, pucaste
No, pucajte već jednom!O neka nestanu svi ti gradovi, al preklinjem te, ne zaboravi nikad - Osijek u proljeće.

OSJEČKE NEDJELJE II.

Otići ću iz Osijeka. Otići.

Kada ti se vratiš u potrazi za spokojom

• Da ostariš.

Mislili smo nećemo nikada.

Srcu se ne možeš ulizati, ono je pravedno

A nas želja luda tjerala na tisuće mjesta

U isto vrijeme.

Još smo i mogli nekamo stići - da se nismo mimoišli.

Sve je ostalo u Osijeku.

• Osim sreće.

Hodeć po svijetu vodam je sa sobom ko dijete nerođeno.

A ti proći ćeš kroz noć crnu, gustu

Dravskim mostom, u par koraka

U čežnji ludoj da me još jednom ljubiš

Prije nego zaborav te obuzme.

U Dravu ruke uroni

To moje suze u njoj, tiho isplakane, teku

Obgrli ih blagošću istrošenih dlanova

Na njima više nema linije života

Osjeti moju tugu, dok prinosiš ih licu

To bol je od koje se stari.

Al ne daj im da teku.

Pričaj im kako smo se beskrajno voljeli.

Nek ti isperu bljedilo s tog gordog lica

Koje me sad podsjeća na neke druge ljude

Il nek ti ipak stave okove teške

Za prešućene zločine

Otići ću k Zagrebu.

• Otići.

Kad ti ga napustiš u nadi da ćemo se sresti.

Proći ću savskim mostom

Da ogledam se u suzama tvojim, neisplakanim

U odrazu vidim dva lica zaigrana.

Maj im radostan s obraza blista

A proživjeli smo sva godišnja doba.

Kratko je to vrijeme.

• Kratko

Snivanje je vječno , mada nema zaborava

Nedaj da umrem kako živio sam - skromno.

Onda više nema isprika, ni razloga, ni emocija

Dođi tad da se volimo tiho

S pogledom na Zagrebačku insomniju

Ja ću te čekati zauvijek, ko Matoš,

Ti znaš na kojoj klupi!

SRCE U KAMENU

Uzmogao sam se ponovo zaljubiti
Kako je samo prolazno vrijeme
U spomenaru tvoja slika ne izaziva trpkost pod jezikom
I pored tvojih prozora prolazim ravnodušno
I sasvim svejedno
I tek, eto tako
I ruke ne vrludaju nove susreteOpet sam se zaljubio, navodno sam pobjedio
A tako je mučno vremena prošlo
U neko poznato lice, dovoljno strano
I u njemu ništa, ništa tvoje
Iz njega proviruju maniri drugog zodijaka
Igraju se s mojim mislima besramno
Pravim se nevino i uživam djetinjastoOpet sam se zaljubio, hoću reći, ponovo se rodio
Al nisam te zaboravio
Tvoje grube riječi izgubile su se u žamoru zaljubljenosti
Kako je samo beskrajno vrijemeNe vidim proljeće, iz kamena voda zvira
I cvate nešto u grudima
Možda je smrt - svatko ima svoje vrijeme
Što kad poljubim zemljicu
I iz kose mi procvatu maćuhice šarene
- za čijeg dragog kose?
Ah, tako sam te malo držao u naručju
Toliko puno, puno žudio...Na kraju, nedostajat će mi samo Sunce
Opet sam poludio, kad velim vam otvoreno
Da, ja sam se zaljubio, al krit ću, koliko bih ljubio
O' koliko bih ljubio!
Koliko vremena ubio.
Al s druge strane života, što je?Promjenjivo je vrijeme
U sunce bi se probudio
Njemu daješ svoje lice
Bez njega dana ne možeš, ulizice.Oh kako sam se zaljubio, ljubio, ubio, bio.

MEĐU LJUDIMA

Vode me noćas pred streljački vod
Drhte okovi pod hladnim tijelom
Srce kuca ko rano djetinjstvo
O Bože, koji si na nebu kako i na zemlji- Smiluj mi sePrije nego zajauče pucanj o treću uru
Izvadite mi oči da ne vidim uplakane u publici niti lica sudija
Pamukom napunite mi nosnice,

Mirisom pamtio sam više nego gestom
Vosak mi izlijte u uši jer disanje izdalo bi mnoge
Udove mi odsjecite, ako još nešto ostalo je
Da ne dođem u napast da potrčim u zagrljaj nekom
O Bože, koji jesi da jesi- Smiluj mi seNisam živio kako htjedoh, bar samrtnu ispoštujte mi želju
Dok prva ura drugoj namiguje
Skromno, tek odmoriti se šetajući Novom Vesi
I u jednom hipu, bržem od ovog još jednom proživjet
I radost. I tugu.Pred streljačkim vodom, sam odlazim
Bez muka smrt je moja, jer od života svaka bol je manja
U crnu jamu što pod noktima ostala je
Pokleknut ću kad mi barut poljubi tijelo tuđim rukama vezeno
Stavite mi jabuku u usta da bez riječi i uzvika oprostim se. Oprostim.
I crvima krenem u goste
Treća ura drugu sustiže kroz zvuke famfara.
O' Bože, koji oduzimaš grijehe svijeta.- Smiluj nam se

KAD VOLIŠ POGREŠNE

Kad voliš pogrešne oči ti se naboraju
I rano ostariš
Pogled ti se zaljubi u ptice selice
I naivno pobjegne iz tvog oka
Osmijeh tvoj ne stiže više pjevati uspavanku insomičnoj tuzi
Usne ti se osuše i popucaju ko brodolomcu
I ostane ti samo okus anemične krvi na nepcu
A tijelo ti postaje suho, suho
I ljubav u njem više ne može da cvate
Pa ipak se ponekad zavarat želi slasnim sokovima bludaKad voliš pogrešne ne čuješ šum mora
I ne čutiš miris livada
Ne znaš da postoji Nebo
I da sunce nije uvijek iste boje
I da bi se s tobom igrati htjelo.Kad voliš pogrešne ne stižeš voljeti prave
Jer s pogrešnima i ti takav bivaš
I srce ti postaje magnet preslab za polovice prave
I stigne te samoća, strašna samoća
Nisi ni žedan ni gladan
Niti moliš niti mrziš
Jer strašna samoća je prazan, ništavan prostor
Al zar je sredozemna medvjedica birala polaran dom
Pa i ona bi se u nekoj proljetnoj šumi odmaralaKad voliš pogrešne pišeš pjesme prepune laži
Jer od pogrešnih ti ostaju samo riječi maštanja
Iz njihovih dlanova ne teče potok bistri plahim košutama
I psi laju na njih bez prestanka
I nitko, nitko im ne maše s perona odlaznih
Niti oni mašu ikome.Kad voliš pogrešne, zaboravi sreću
Jednom si dobio ljubiti
Kad voliš pogrešne, gotovo, uzalud si volio.
I cijeli život živiš samo da bi prebolio.

NAUČI SE

U svojoj rutini svakodnevnice pronađi nepoznanstvo
Prepusti osmjehe strancima
Nauči se rađati svakoga dana!Ne poželi da ostvariš svoje zamisli
Izmaštaj igrivost svog života
Nauči se spokojno sanjatiRaduj se suzama što kopne ti na dlanu
Jer radošću onda niču
Nauči se bezuvjetno ljubitiOtvori srce ognju paklenom
Al smiraja u miraz mu nedaj
Nauči se živjeti!Ne strahuj kad zemlja iskonu te vrati
I ponudi ti vječnost istinsku
Jer životi naši istom cilju teže
- Nauči se umrijeti!

NOSTALGIJA

Ovo nije moj grad
Vapim dok bdijem Osječkim parkovima
Ovo nisu stabla moga grada
Ova stabla šute.
Zapuši vjetre, molim.
One melodije topline da mjesto srca simfonija kuca.
Nek zamiriše noć cvatom tvojih dodira.
Ovo nije nebo moga grada
Ovo nebo iznad je mračno.
Padni kišo, molim.
Sakrij moje suze čeznutljive
Orosi malo mira na ovo čelo goruće.
Udahni zvjezdanog sjaja ovom tijelu što bdije.
Ovdje zemlja na kojoj ležim mrzne
I vlati trave neće da me grle
Čuješ li kako vapim:
Ovo nije moj grad,
Marjane, Marjane... !Nekad me ovaj grad sjeća na tebe
I u bdijenju ovom tad pobjeđujem kilometre strašne
U očima nedostižno nekad, tad opipat mogu
Eno, Marjan i mene doziva
Kakve li samo radosti ovo srce trpi
Eno, sova huče.
To su ta stabla, to je nebo moje
Mjesto to je gdje smo se ludo voljeli.
Vidim te, ti spavaš zaneseno.
Ja bdijem. Po običaju.
I ruke tvoje u krošnje se sviju i miluju me nježno, blago.
Kako umiješ pobjeći od ovog raja?
Kako rodiš ljubav, a odgajaš zaborav?
Kako odraste smrt ništavna?
O' Jadrane utopi bedeme Marjanske u svoje tajne dubine
Zbog ovog čeznutljivog bijesa što krvlju se mojom hrani
Duguješ mi to - ja sam tvoje dijete.Ovo nije moj grad.
Ko maćeha zla, ne mari za mene
Još su mi žuljave noge
Još krvare pete od duga puta
Ruke su mi krotke
A ti spavaš, spokojno.
Ja bdijem.
Marjane, ne može mirno spavati dok bdijem, uzburkaj noćnu stražu
Marjane! Marjane!Zar nevjeru moju svojom ćeš osvetit?
Ljepotom tvojom tkao sam lice stranca
Ove usne ja zakopao sam u poljubcu njegovu davnu, što gorčinom se nataloži
A tebi su nekad pjevale, klicale:
Marjane, O' Marjane...Iz ruku stranca laži sam jeo
Maštom ih slatkom probavljao
Znao si, misli su mi sanjive
A neostvaren cilj vrijeđa dušu moju
Ko rijeka bola mjesto krvi venama sad mi teče.
Oprostio sam - zbog sanjivosti
Al tijelo pamti - toliko ranjivosti
Tebe krivim, MarjanePustit ću te da spavaš
Tu gdje sam te i ostavio
U sjećanju navratio sam kratko
Al, neću da te budim
Dok me odnosi buka ovog mirnog grada
Daj, zapjevaj još jednom Marjane prkosni, dični
Pošalji mirise bora ovom suhom gradu da preživim.Opet sam tu. I sve je isto.
Sad stranac sam sebi.
Ovo nije moj grad.
Ja bdijem zato.
Prognao sam sebe iz grada gdje prvi puta ljubio sam
Osudio sam sebe na ovaj grad gdje posljednji puta ljubio sam.
Nije kazna, pravda se zove
Il sve muke, možda, samo zbog pjesme ove?Tiho je sve. Osijek.
Gasnu bučne misli moje što nadglasale su ovaj grad
Što to moje uho razabire u daljini?
I raduje se dok vapim beskrajno i promuklo
Eno, sova huče.
Svetu smrt doziva.

HODAJUĆI S GRADOVIMA

Drava ne teče kao SavaJa ne vidjeh crnju vodu
Doli onu uz zagrebačke nasipe
Ja ne vidjeh crnjeg grada od Zagreba
A nekad sam ga beskrajno volio
S kolikim sam srcem ljubio mu hladne perone
I klanjao se sivim ulicama
U Savi sam njegova ljeta skrivao
Ruke su mi u Savi plesale kao da ih ti miluješ

- jedini koloru Zagreba mog
Sve tvoje kisele kiše ne mogu isprati stope moje u asfaltu tvom
Sve tvoje crnje noći posramile bi se pred crninom mislih mojih

u kojima te prezirem.
Ne zamjeram ti, ti nisi umio da me ljubiš

usnama nekih toplih gradova
Ti velik si i divan u materiji
Organski si bespomoćan
Ne zovi me nudeći mi budućnost na pladnju
Gdje si bio kad sam se svaku noć penjao u zvjezdarnicu

da bi vidio zvijezde iznad smoga tvog neba
Dok sam tražio izlaz iz Maksimirskih šuma, Sljemena...
Tvoji tramvaji branili su mi bijeg
Dubrava, Prečko, Borongaj...
Ni Mirogoj, ni Majka vrata kamenitih meni spokoj nisu u tebi nudili
Ali uvijek sam se vraćao pod Savski most
Sa strahom prilazio Odranskim stubištima
A ti si me ciljao s kula Lotršćaka
Ti Zagrebe i Ti jedina zvijezdo Zagreba mog
Ni Jelačić ni Tomislav za tebe se nisu borili
Ni Ujević, ni Gjalski, ni Šenoa o tvojim uspavankama nisu pisali
Sve si pokrao u svojim bdjenjima

Drava ne teče kao Sava.
U Dravu bacih Zagrebačke kofere
Zar je sada moguće napustiti Osijek

što se sjaji na zlaćanoj Dravi i pod nebom narančastim
Tu lica radošću čemer krote
Možda u tom je razlog što ti izabrah Zagreb
Osijek Ja.Drava Savi nikad priteći neće
Ni u korito ni u ušće

IZBOR

Nikad ja nisam bio izbirljiv, srećo moja
Ali više ne mogu dopustiti nikom da se zaljubljuje u mene
Dopustiti mogu tek da me voli
Ljubav ne bira!
Pa kada ostarim da pričam da sam - preživio
Ne želim takvu starost, srećo neposlušna
Od zemlje sam sazdan jer zemlja trpi sve
I suše. I poplave. I gaženja. I maženja.
Zemlja nije izbirljiva
Čovjek jest
Čemu služe naši izbori, srećo proizvoljna
A ja nikad nisam bio izbirljiv, srećo nepovjerljiva
I koji nas je Bog izabrao - izbirljivi ili ne?
Život je izbirljiv
Smrt nije!
Ugledaj se srećo željna
Kad se svi naši izbori usmrte
Oh, kako ćemo spokojno živjeti.

JOŠ JEDNOM

Znaš,

Zaljubio bih se još jednom prije smrti.

Tebi to mogu reći

Ti znaš kako dažd ljubi zemlju,

I kako sunce uranja u suton,

Ti prije svih, poznaješ kako je izgledalo

Moje srce neranjeno,

Dok se u njemu nisu nastanili vihori neumoljivi.

Ali, nemoj mi tada reći da te svijet promjenio

Šuti.

Tvoje oči su tako divne.

Zaljubio bih se još jednom prije smrti

Negdje na hridi, gdje ružmarin miriši zrakom

I da su nam lica zanesena budućnošću

Koju nikad nismo ugostili u naš dom.

I da osjetim udove mesnate i sočne

Ko listovi agava što prkose moru.

I radio bi ogrlice od volaka, i lavandom kitio kose

...

Ali, kao da tebi to išta znači.

Ti pripadaš svijetu.

On preživljava. Meni se živi.

Tko ti je šapnuo na uho da ljubav boli

I natjerao te da zaroniš u daleko more

Dok sam ja bosonog trčao kamenjarima

Noseći periske za tvoja nepca.

Čuj, zvone zvona svete Terezije

Dok vjetar divlja pod mojom košuljom.

I žad rosi s nebesa

Ulje maslina mazi mi čelo

I rogači zovu me u san.

Eto, tako bi se ljubio, tebi to mogu reći.

Tada bi smrt, ako navrati, pripisao sreći.

Znaš?

DA NISAM

Da barem nikad nisam napustio svoje malo selo

I da sam povazdan provodio dane bosonog u polju

Pričajući makovima i drugom poljskom cvijeću

Svojih udova čežnje, što sada grade sreću - kako neću.

Da barem nisam ostavio igračke u pijesku pri odlasku

I da sam na guvnu odživio djetinjstvo,

bez kojeg sada ko muškarac putujem užarenim betonom.

Da barem nikad nisam svoje snove podario svijetu

Možda bi ostao staromodan i glup,

al ni znanje me životu naučilo nije.

Da barem nikad nisam napustio svoje malo selo

Hrlio bi sada na bunar bistrici vodi umiti lice

I penjao bi se po susjedovim trešnjama

I puštao bi krvave noge da same zacjeljuju

I maštao bi da te ljubim nevino ko što sada maštam gorko

I otpraćo bi mrtve u svome krilu, s pjesmom

I pozdravljao bi susjede s lijepim riječima

I s dugim osmjehom što se pamti .

I ne bi tražio Boga, jer ga nikad ne bi ni izgubio.

Da barem nikad nisam napustio svoje malo selo

Gdje radio bi ogrlice od oraha i smiljem kitio kose

Otpraćo bi ćuka s mirom u zvjezdanu noć

I s rosom na nogama hranio stoku, koja mene hrani.

Da barem nisam, volilo bi me moje selo, što sad tjera me.

Čovjek sam iz svijeta, hladan, užurban i prost.

Moj duh i tijelo moje, sav život moj sad je industrija.

SUVENIRNICA POLJUBACA

Srijeda je.
Zaspat ću, a bdio bih.
Poljubci su mi razbacani po podu
Ko dječiji nered kad im dosade igračke
Ima ih i u sudoperu
Ko prljavog suđa pred umornom kućanicom
I u hladnjaku ih ima.
Tamo ne zalazim - sit sam.
Neki bi iskočili kroz balkon, al ne otvaram prozore.
I previše ih odmara po posteljini. Jastuke punim njima.
Neki su se zavukli tamo gdje ni prašinu ne brišem već godinama.
Neke sam zavezao pred kućnim vratima da reže ko vjerni psi.
I u ormarima ih ima, umjesto moljaca uništavaju mi odjeću.
I u hodniku ih ima raznih na polici...Da! Sve sam ih sačuvao za tebe.
Ne znam gdje da ih više trpam.Ti ne čuvaš svoje poljupce
Ljubiš druge jer ti ja nedostajem
Reci da je tako!
Vidio sam na obrazima stranaca tvoje skorene poljupce.
Ne stoje im lijepo kao meni.
Nisu uzalud po mojoj mjeri šivani.
Ne znaš druge ljubiti. Ljubiš mene u njima.
To moji poljupci su na tuđim obrazima.A ja čuvam za tebe sve svoje poljupce.
Jer da ljubim njima druge samo unakazio bi im lice.
I nije mi teško reći - da, tako je!
Pred mojim srcem nema stražara.
Slobodno pozvoni kao dugo čekani gost, ili se uvuci kao neželjeni tat.
Ne zbog mene, šteta poljubaca da propadnu
I pretvore moj dom u suvenirnicu za neželjene.
Pozvoni! Uvuci se!
Zaspat ću, a bdio bih.
Pozvoni! Uvuci se!
Što da radim sa s tim silnim poljupcima?Srijeda je. Odvoze smeće.

ŠTO ĆE MI DA OSTARIM

Što će mi da ostarim?

Da u urezima usana gledam tvoje poljupce davne

Ili da me sjekutići podsjećaju koliko smo žvakali tugu

Jednog djetinjstva što hlapi iz kostiju.

Da drhtave ruke mi pričaju koliko sam ti se nadao,

strepio bez tvog zagrljaja u godinama samoće.

Il nokti lomljivi da ostave traga koliko smo se grebli zaludu.

Što će mi da ostarim?

Da u ušima, za zvuke umrlima, čujem jeku tvojih grubih riječi

Ili da me udovi bespotrebni golicaju od polucija

što sačuvah za tvoja bedra mirišljava ko cvijetovi s Peleponeza.

S vrata bi me gušile u sjećanju tvoje ruke nježne

I hromljao bi u grudima što žude za tvojim pošalicama,

Dok bi se grbio pod teretom kose što posijedila je od prstiju tvojih

Što će mi da ostarim?

Da mi pjege prekriju lice poput mahovine što od sunca bježi

Poput naših neostvarenih snova što sada sa srcem posustaju.

Ili da svaki dan u svojim očima gledam kako se cakliš zaigrano,

dok bore se urezuju poput grobova za svaku isplakanu suzu.

Da mi umorne noge priječe bijeg od silnih mjesta

Kroz koja tada neću imati snage prolaziti s noge na nogu.

Ipak, treba mi da ostarim.

Da te duša probavi, iznjedri vanjštini

Pa da oslobođena tereta poleti visoko

Kao da kani obgrliti Boga

Dok tijelo padat će zemlji potisnuto tobom.

Sebi ću umrijeti, tebi ne umijem

Zemlja će te razgraditi iz moga tijela

I procvjetat će u obliku nekog sočnog voća

Ne jedite, ne jedite, vječna druga bit će vam samoća.

DA SAM VAL

Ja sam val
Od pramca tvog broda nastao
Kamo putuješ uvijek po istom putu?
Vidi mene - ja val sam što nema kraja
Lelujam, samo zbog brodova
Kamo ti umiješ putovat bez mene?Ja nemam svoju obalu
Talasam vječnim, nestabilnim putem
Ne, nisam zaljubljive prirode
Priroda je ta koja je zaljubljiva
Da, ja bi se opet zaljubio u oštrinu tvog pramca.I uvijek iznova bi se zaljubio
Samo da sustignem suze
- tvoji prsti bolje umiju ploviti mojim licem.I ugledao bi se na Sunce
Koje se svaki dan zaljubljuje
Zaljubio bi se u sve te strpljive gradove
I u sve svoje živote pokopane po nepoznatim grobovima
I u jednog dječaka koji nježnošću promatra let leptira na dalekom nebu.Oh, zaljubio bi se! Zaljubio bi se!
Jer val umije preko svega prijeći.
Kako stižeš živjeti, kad ne stižeš zaljubiti se?Uljuljat ću te ribo malena
Pokazat ću ti kako se plovi
Jer ja ću se opet i uvijek iznova zaljubiti
Nema ljepšeg od toga kada naučiš gubiti.

DITIRAMB

Ti si bila moje more što me nosi prostranstvima, more, što spaja moje otoke i kopna.
Moje nezaustavljivo i moje beskrajno duboko more.Ti si bila more u mom snu.
More plavo, more što se pjeni, huči, razbija
More moje šutnje i potonulih lađa
More u kom moja tajna poruka u boci ne nađe svoju obaluTi si bila more, satkana od soli koja ubija i živote liječi. More, u kom caruju carstva čovjeku nepoznataBila si more u mojim željama.
More u kom su sva moja sidra zauvijek ostala.
More hladno i more topline, more što žeđ nudi i uzima..Bila si more u meni. More moga broda.
Broda što se moru raduje i dići . Broda što vječno plovi morem što brodove potapa.
I bio sam barka i kruzer u tom moru.I bio sam žal što ti se lako predaje i mornar sam bio, a ti moje more. Mornar što živi od mora i za more život daje.I bio sam galeb što se na tebi sunča i pjeva. I riba sam hitra u tebi bio. Riba što sam kao galeb samog sebe pojeo.A ti si bila more - bistro i plavo.
More mojih noći gdje sam rasprostrio mjesečinu i napravio sebi put do zvijezda.
Bila si more po kom hodim i iznad kojeg lebdim i poneki kamen bacim.
More si bila, uistinu jesi, more u kom ronim.Bila si more kad sam te upoznao
More što preko svega prelazi
More od mora samaI školjka sam bio što te krasi i u tebi sniva i na suhom tvoju povijest pripovijedaTi si bila more sjetno, željno i snažno.
I planine si htjela i borove si htjela i oblake si bliže htjela i vjetrom gospodariti.
A bila si samo more.
More što samo sebi znači i valovima se dići.I može more živjeti bez galebova i bez riba i bez mornara može i bez brodova i bez otoka.
Al ne mogu ni ni galeb ni riba bez mora.
Kako će mornar bez mora i brod u suhoj luci?
I morske alge?A ti si bila more u mojoj čežnji.
Moja oseka vječna i plima vječnija.
More što se crni i krvari.
More što samo sebe donosi i odnosi.
More što prkosi.A ja sam bio samo rijeka što se u tebe uljeva i za tebe teče.
Teče...

SMRTI

Noć modra kao sukno.
Vapiju za zrakom karanfili.
Moju tugu prekrila je mahovina,
A lice zarobili godovi u kojima se više nitko ne snalazi.
I tvoja ljubav što se zaplela ko iverje među moje prste već godinama-i boli.
Svud krvava pustoš.
Sakrit ću se noćas u smrti
Gdje plesat ću raskošan ples u sate.
Oni što za životom žeđahu njemu neka i plate.
I gle! Tek sad dišem.
Tek sad živim i volim.
Sad sam vječan.
Sad sam priroda!

ŽIVOTU

U sjenkama trave osjetih šapat.
Stane iz Neba kiša kapat
Sunce mi otvori oči,
Rosa obraz mi smoči.Vidjeh život gubavi
Običan cvijet, bez ljubavi.
I odlučim disati, cvasti.
Ali ubere me bijeli čovjek i zabrani mi rasti.Dok sam mirisao, čovjek mi se divio
A kad prestah, grozno me okrivio
Nesta života u meni
Bez vode, cvijet u sjeni.Al izvan ovog kaveza nešto viri
Čudesne boje. Leptiri.
Livada u cvatu. I zujećih pčela roj.
Ta to su mi prijatelji, dom to je moj.Daleko je ta sreća, za nju se borit ne želim, ne mogu
Osjetih ponovo miris kiše, kao da sam bliže Bogu
Ležim, žeđam potpuno suh
Bez pogleda, nestade i sluh.I crni i bijedan k'o afričko pleme
I gledam kako svaki prezire me.
S prvim vjetrom nestade sve u jedan mah.
Opet si pepeo, opet si prah.

PONEKAD

...poneka mi se po povratku kući čini

da bi moga miljama hodati do praga.
I nikad ne bi stizao jer uvijek bi se izgubio

negdje uz put i tragao za već pronađenim.
Ponekad mi se čini da bi cijeli život mogao

provesti u samoći na nekom šumskom proplanku

jedući kruh ispod ognja.
I sjećao bi se drugova koje sam pamtio

po iskrenom sjaju u oku dok bi promatrali

ulice velegradu u noći.
Poneka bi volio znati reći prave riječi neutješnima

i uskršavati nade umirućih.
Tad bi se sjećao tuđe djece

koju odgojih kao svoje koje nikad neću imati

i koja odgojih mene svojom spontanošću i radošću.
Ponekad bi volio da mogu ljubiti

kao što se prvi put ljube nečije usne.
I nikad se ne bi zaljubio

i prepuštao se nekim nepoznatim rukama za zauvijek.
Ja vječno bi ostao mlad

i maštao kako sam s nekim mogao prohodati svijet

kroz koji sada sam kročim.
Ponekad bi želio moći pokajati se i reći - Isuse obećajem.
I tada bi svu snagu upotrijebio da odreknem se sebe u sebi

i da imam samo to potpuno predanje.
Ponekad bi volio da mogu pisati pjesme kada god to poželim.
I pisao bi pjesme bez strasti utkane u svako slovo,

pjesme koje nisu o tebi.

Eto, bar ponekad bi bio onaj koji sam trebao biti...

PROPUST

Poljubi me - čuo sam
Samo sam se osmjehnuo dok se sunce rastapalo u zagrljaju zapada.Poljubi me - čuo sam

dok su mi se prsti preplitali s nekim prstima

nošenim vjetrom i mirisom bora podno marjanskih šuma.
Samo sam razvukao usne sve do pogleda koji bijaše uprt

u neuhvatljivi i beskrajni svemir.Poljubi me- čuo sam

dok se sol s nečije kose pretvarala u morsku pjenu jadranskog mora.
Samo su mi zasjali maleni zubi,

a zvuci smijeha skrivali se u škrape,

među hridi

i nestajali u oblutcima kamenja.Poljubi me - čuo sam

dok se nečije tijelo prislanjalo uz moje

daščući šapatom zadarskih orgulja.
Samo sam poletio s jatom ptica vedrim nebom praskozorja,

a one su zavidjele melodiji

naljepšeg smijeha moga lica.Jednom - nisam čuo
Misli su mi venule u čežnji:
O poljubi me, poljubi me!

O CVIJEĆU

Volim cvijeće
I mirisno i suho i puno gorčine
Srce ovo bijedno samo jedan cvijet bi usrećilo
Kupit ćeš mi cvijeće, maštao sam
Rekli su ti - on je muškarac njemu ne treba cvijeće
Ja volim cvijeće
I da mi lice krasi, i na postelji da utonem u san
Zar nismo i mi nekud niknuli cvijete moj?
I tko nas je ubrao da venemo
Ja hoću vječno rasti krhkoću
Hajde kupi mi cvijeće, očekujem
Rekli su ti - on je muškarac
Al ko što čovjek čovjeka treba, tako cvijet za cvijetom žudi
Uberi jedan cvijetak za ovo čelo goruće
Neka me ono vrati u vrijeme mladosti
Kad nas drugi nisu sudili.
Ja volim cvijeće.
Bar mi ga na grob donesi
Tada ti ništa neće govoriti
Suzom ga zalij.
A ja ću te gledati potajno čekajući da se posadiš u istu zemlju.
Pa da rastemo, mirišemo poljanama nebeskim.

PREDVEČERJE U TVOM OKU

Netko sjedi uz rijeku,

predvečerje miluje grad

Moji stihovi u vodi žubore

Ćuk tvom uhu mira ne da

Rijeku isplakujem iz korita duše

U odrazu pjesma bolna talasa se

Nek predvečerje odspava u tvom oku

Da ne čitaš moju pjesmu

Jer ti poslušao bi srce, utihnuo bi ćuk

Ja ne bih to preživio bez obzira na odgovor

Ubio bi me. Ubio bi me - već ubijenog.

I kada bi mi život htio ko proljeće cvijet darovati

U stihove bi te zarobio i hranio se tvojim suzama

Bio bi mrtav. Bio bi mrtav - mrtvače.

A predvečerje pomilovalo je grad.

Netko sjedi uz rijeku. Sam

Il si ti, il sam ja?

NA GLOGOVCU

Sjedim sam - na Glogovcu.
Zakucan na klupi gdje nekad sjedilo je dvoje.
Zagreb se urušava od miline potekle iz moga oka
U istom trenutku vidio sam zalazak sunca i blistav mjesec na obzoru.Samo jedan dječak uzaludno zmaja po zraku ganja
I psića jednog vidim sa svoga križa, isti onaj lutalica što vječito uhodi me
Vrana jedna zrakom kruži
I papreni kljun njen sunovratit će se tko zna gdje
Kroz pepeo i dim padinama prkosiš
Mirna lica prilaziš i drsko pitaš me: tko te je to ljubio?
- a nitko me osim tebe nije ljubio
S podsmjehom nastavljaš
: tko te tako grozno osudio
- nitko doli ti, pomislih, a šutnjom se obranio.Preklinješ planine i nebesa da te sakriju od lica mojega.
Hajde povjeruj u nas, da duše spase se
Kaos da utihne.Tri pijetla u visinu lete
Zagreb za njima uzdiže se
Sjedim sam na Glogovcu
Proći ćeš. Proći ćeš.Petre!
Petre!
Petre!Daj da na tebi sagradim dom makar zanjekat ćeš me.

PITAJ SE SVAKOGA DANA

Što ti treba on? - pa da te voli manje
To pokušavaš zataškati sve one noći uz savske nasipe?
Ili k'o i ja - samo šutiš?Tebi je to bilo kako se grah prospe?
Nije to ljubav. Ne ide to na eci-peci-pec.
To boli ljudožderu!Ti pripadaš onima što se vole rastajati -tobože
A gorke suze gorko liju na pogrebima
Ja ne znam za suze
Mom vrtu rosa donosi ploda.Što ti treba on, da te toliko bespotrebno voli
A meni u snu krvare vjeđe podno kojih ljubim ti ruke

dok nestaješ u plavičastoj magli.
Pa ne znam ni jel te majka toliko voli
Isto nam je samo što su nam srca slomljena
Od prosutih riječi tvojihPitaš li se nekad- zašto se preljeva Sava
Evo, Drava teče spokojno
Vrati se domu svom
Na pragu čekam te sa zlatnom jabukom.Daj, što će ti on? - da te toliko beskorisno voli.

DUŠO MOJA

Postiš li dušo moja od odraza svoga?

Kao ja od tebe uz suhi plač.

I gledam surove daljine.

Gdje srce mi vene za slatkim narančama.

Tražiš li sebe u meni dušo moja?

Tamo gdje smo davno sve zaboravili.

Gdje i rijtke ptice odlaze s čežnjom.

Ti ne letiš kao one, ti si kamena.

Voliš li dušo moja mene svoga?

I taj život tužnom radošću ispričan.

Jesam li ti posljednji i jedini?

Kad umrem, možeš li živjeti za mene dušo moja?

I oprostit tada sve žalosti koje sam u tebe skrivao.

Što ni živ život nisam živio.

Kad me napustiš jednom, hoću li te prepoznati?

I istina tad bila je najlažljivija na svijetu

oduzela zlatno srce običnom kmetu.

Zaboravi. Sad si tuđa dušo moja!

STISAK

Prazni su moji dlanovi
Linija tebe u liniju smrti utječe
Hrapavi, od milovanja tvojih obraza
I smežurani, od obrisanih suzaPrazne su moje ruke,
Nedostaje im tvoj stisak
Da krv mi ka srcu putuje
I drhte od iščekivanjaMoji prsti s tvojima bi se vječno grlili
I kad žulja prsten
I kad zanoktice urastaju
I kad pod noktima ostaje crnoA ti si pijesak u čvrstom stisku ruke:
Stisak za nježnost!
Stisak za hrabrost!
Stisak za vjernost!
Stisak za nevinost!Bespomoćne su moje ruke, dok milujem:
Više ne razlikujem vlati trave od kose tvoje
I na jeziku je ostalo zemlje
Da naviknem na okus smrtnosti, a toliko bi htio voljetiI naš krevet je more, nikako da te obgrlim
Nisam te pustio, držao sam te čvrsto
Zar misliš da grane tako lako puštaju lišće vjetrovima hladnim?Gdje te odnio metež
Il su ti znojni dlanovi iz nehaja iskliznuli
Nekom nesretniku u kriloPrazne su moje ruke, prazne
Nema tvojih da me za zemlju drže
Lagane su bez tebe moje ruke kao krila ptice
Letjet ću, letjet, da zaboravim ti liceI stisak ubojice!

PRIJATELJU

Svoje najljepše godine, proveo sam s tobom se družiti
Naši neostvareni snovi još nisu stali svijetom kružiti
Još uvijek sam za tebe stranac. Što takvi ljudi mogu pružiti?Zajedno smo lutali ispod ovog obućavajućeg neba
Dijeleći i posljednju koricu kad treba
Ali nikad iskren nisam bio.Izgubljeno je ovo prijateljstvo naše
Već odavno riječnike koristimo druge - vaše.
Od tebe sam bježao u mislima na mirne paše.Zašto se boriti?
Imena tvojega ne poznam niti jedno slovo
Skupa smo gradili ovaj lanac, ali ti si više kovo.Nakon svega još si vjeran
Zajedno u kut, sa mnom si bio stjeran
Što si mi pomagao, ja ti zamjeram!Još uvijek misliš da me znaš. Čekaš ljeto.
Otići ću. A nikad me za to nisi pit'o.
Ja sam tebi dalek. Inkognito.

RUKE

Sav je zivot u jednim rukama

I toplina

I mržnja

I sreća

I žalost

I smrt

...

Prvi dodir, nježan i mirisan

K'o majčino mlijeko

Te iste ruke

Ta ista koža

Prolazi vrijeme ko pogled na pijesak u dlanovima

Polako, bez snage zaustavljanja

Dodiri zli

Dodiri strasti

Dodiri osvete

Ljubavni dodiri

• dok ne ugasnu u prašinu perverzije života.

I ljubav

I sreća

I žalost

I dodir

I život

...

Ah, te ruke prelijepe?